Dvije generacije akademskih umjetnika – otac Josip Botteri Dini, kćer Ana Marija Botteri Peruzović, pojačani još jednom umjetničkom snagom, Hrvojem Markom Peruzovićem. On je Ana Marijin suprug, a Josipov zet.
Njihove su slike toplih, žarkih boja, a takve su i njihove osobnosti – toplog i pristupačnog dalmatinskog temperamenta. Srest ćete ih prvi put, a oni će vas darovati žarkim osmijehom, poštovanjem i prijateljskim raspoloženjem, kao da ste s njima sjedili u klupi na Akademiji. Ili da ste u rangu njihovog štafelaja.
Dvije generacije akademskih umjetnika – otac Josip Botteri Dini, kćer Ana Marija Botteri Peruzović, pojačani još jednom umjetničkom snagom, Hrvojem Markom Peruzovićem. On je Ana Marijin suprug, a Josipov zet.
Između ostalog, saznajte - zašto Ana Marija i sad, poput malenog platna, na sebi nosi bedž s likom generala Ante Gotovine? I zašto joj i danas na to pitanje oči dodatno zaiskre i zasuze?
Maturalna zadaća – darovati sebe u najboljem izdanju
Atmosferu s Laudatove 'Art Weekend' likovne kolonije od 27. do 29 rujna u hotelu Falkensteiner i Spa Iadera u Punta skali dopunjujemo susretom sa sudionicima slikarima koji su članovi jedne obitelji.
Josip Botteri Dini ističe zajedništvo među umjetnicima na koloniji. „Kad smo se naslikali i naradili, za stolom smo zapjevali i Gospine pjesme. Na koloniji je kratko vrijeme stvaranja, a želimo ostaviti što bolje djelo za sobom. Kao da se nalazimo pred maturalnom zadaćom. Svatko ima svoj opus, stil i rukopis, ali uvijek se dogodi nešto novo“ kaže Dini, drugu godinu sudionik Laudatove kolonije. Motiv s njegove prošlogodišnje slike nastale na koloniji na naslovnici je nove knjige vodiča o zadarskim zaštitnicima u izdanju Laudata. Ovaj je put naslikao Gospu od benediktinki u Zadru, iz 13. st., a na drugoj slici su zadarski zaštitnici sv. Šime i sv. Krševan, s detaljem pronalaska tijela sv. Šime sa škrinje u kojoj se čuva njegovo tijelo. Ispod tog motiva su zadarske crkve sv. Donat, sv. Šime i sv. Krševan. „To je priča o hrvatskoj povijesti i kulturnoj baštini kroz sva stoljeća koju smo do danas mogli doživjeti. Želimo je razglašavati na razne načine, tako i mi kroz umjetnost, kroz naše reinterpretacije koje su u umjetnosti poželjne, osobito danas. Kad umjetnik nešto naslika u sjećanje ili počast, to dobiva novu dimenziju suvremenog pogleda na ono što je nekad nastalo“ kaže Dini. Nakon tih motiva hrvatske baštine, na jednom je platnu višebojnim crtežom naslikao Krista raspetog, a na drugome, po sjećanju, ne držeći se fotografskih dokumenata, portal sv. Stošije s procesijom biskupa koji na njen blagdan ulaze u zadarsku katedralu. To je povratak u njegova ranija slikarska iskustva, ali je ipak novo. Osjeća li u koloniji pritisak vremena, djelo nastaje u jedan dan. „Radi se s velikom koncentracijom snaga i pozornosti. To je kao da pjevač dođe i mora otpjevati Ave Mariju ili neku ariju pred publikom. On je uvijek spreman, vježba svaki dan, kao i mi, slikamo. Ali sad treba nastupiti pred publikom. Mi smo nastupali pred publikom, pred njom smo slikali. Mogli su gledati kako radimo. Vješti smo u radu, ali postoji želja da se napravi dobro, najbolje moguće, nikad slabije nego mogu. Nego uvijek najbolje što mogu! I drugo, da to zaista bude u nečemu i novo, autentično, iskreno. Traži se da, iako si u godinama, imaš oduševljenja. Ti od sebe to tražiš. To traži i tvoja publika. I oni koji te vole i koji su te pozvali. Svima njima trebaš darovati sebe u najboljem izdanju. I to se događa. Svi smo to učinili“ zaključuje Josip Botteri Dini.
Bedž 'iz naroda' i moderna umjetnica
Ana Marija Botteri Peruzović je bila na puno kolonija, ali ta je posebna jer se nalazi u osobito lijepom ambijentu, vrhunskom hotelskom naselju koje je slikarima inače nedostižno. „Tu se osjećamo kao ljudi iz visokog društva koji sebi to priušte. Na trenutak zaboravimo kojoj sferi pripadamo“ kaže Ana Marija. Na koloniji je naslikala dva motiva koja inače često radi - bor uz more u jakim bojama, a druga omiljena tema su joj anđeli - anđeo u mediteranskom pejzažu. Sa suprugom Hrvojem Markom Peruzovićem vodila je i likovnu radionicu za goste hotela. Istaknuo se gost iz Nizozemske, Kees Veelensturf, koji je sam odlučio naslikati spoj Hrvatske i Nizozemske - crveno bijela polja iz hrvatskog grba i tulipane kao simbol Nizozemske. Tako je izrazio ljubav prema obje zemlje koje smatra svojim domovinama. „Jezik nije barijera za rad, znam engleski i talijanski. Ali, u umjetnosti bi čovjek mogao i s pokretima sve reći što želi, čak i da ne govorimo isti jezik“ kaže Ana Marija. Iako je profilirana umjetnica, osjeća li se u sjeni svoga velikog oca, Josipa B. Dinija. „Takve su situacije možda nekome teret, ali meni ne, jer je moj otac specifična osoba koja svakog poštuje, podupire, a posebno članove svoje obitelji. Ja sam treća generacija umjetnika u obitelji Botteri Dini. S nama je na koloniji bila i naša kćer, u radionici, možda i ona bude četvrta generacija slikara u obitelji“ kaže Ana Marija. Na koloniju nije došla s pripremljenim motivom kojeg će slikati. To prepusti inspiraciji trenutka kad dođe: „Jer to bi značilo da ste se prisilili unaprijed raditi nešto što vas možda neće biti volja. Kad odlučite, onda krenete, i što se taj tren u vama događa, to izlazi“. Smatra da je Izložba slika tu da osvježi hotelski kompleks lišen takvih umjetnina, s umjetničkim stvaranjem na licu mjesta. Za ručkom su i zapjevali, pa su ih gosti mogli čuti kako pjevaju i vidjeti kako slikaju.
Iako umjetnica pomalo avangardnog stila, Ana Marija na modernoj crnoj odjeći suvereno nosi uočljiv detalj - bedž generala Ante Gotovine, urešenog rozom lanenom trakicom. Na pitanje zašto, uz oči koje su se zastaklile kaže: „Ja to već godinama imam i nosim. On je za mene idol. Idol uopće, ne samo mladom čovjeku, nego svakom Hrvatu i svakoj osobi na svijetu koja iz njegova života može izvući pouku da se u trpljenju i nepravednoj osudi može izaći kao pobjednik. I da trebamo uvijek imati vjeru i nadu u Boga. I drugo, osjećam se zahvalna toj osobi da je za mene negdje ležala, čamila. Mene je branila! Moj život je spasila! A nepravedno je zbog mene negdje ležala. Oduvijek sam imala strašnu patnju zbog osobe koja tako pati. Ali sam zato i neizmjerno sretna da je general konačno slobodan. A i za vrijeme sužanjstva generala Gotovine, sudjelovali smo na aukcijama da se skupi novac za njegovu obranu. Pa smo i na taj mali način doprinosili da mu patnje brže skončaju“ kaže Ana Marija Botteri Peruzović.
Tijelo je savršeni instrument
Akademski slikar Hrvoje Marko Peruzović sa suprugom Ana Marijom na koloniji je vodio likovnu radionicu kao kratki tečaj slikanja. Ističe visoku razinu organizacije, predivan ambijent, vrhunski hotel i vrhunsku uslugu na koju umjetnici inače nisu navikli. „Odabir umjetnika je izvanredan, našli smo se po duhovnoj liniji, da možemo lijepo razgovarati, izmjenjivati mišljenja. Kad se stvori tako fina sinergija, to se odražava i na rad. Tako da smo radili i tješnije nego inače. Nije ni jednostavno stvarati na koloniji gdje nemaš sve uvjete koje imaš kući u ateljeu. Tu si na otvorenom, stalno netko prolazi, gleda, zapitkuje. Ograničen je vremenski period, ali uspjeli smo učiniti jako puno, naslikati jako puno lijepih slika“ kaže Peruzović. Ta ga je kolonija vratila u dane studija na likovnoj akademiji. „Mi smo jedni od drugih jako puno učili. Naučili smo puno od profesora, ali i jedni od drugih kolega. Zanimljivo je vidjeti kako netko drugi radi, vidjeti njihove metode, razgovor. To je uvijek inspirativno i poučno. To su vrhunska imena hrvatske umjetnosti i od svakoga se može nešto naučiti“ kaže Peruzović. On uglavnom slika akrilikom na platnu. Ta tehnika odgovara njegovom temperamentu: može se raditi vrlo brzo, vrlo brzo se suši pa omogućuje da se radi sloj preko sloja. Iako je širok spektar tema koje slika, konstanta njegovog stvaralaštva je ljudsko tijelo. „Čak i kad radim sakralnu umjetnost, kroz neku patnju tijela i muku pokušavam prenijeti univerzalnu poruku jer je tijelo savršeni instrument. Ne samo u fizičkom svijetu, nego i kao likovno sredstvo kojim se mogu izraziti određena duhovna stanja. Po samom položaju tijela, ekspresiji, mogu se ispričati neke priče“ kaže Peruzović.
I za kraj, kako je biti u umjetničkom braku? „Zidovi našeg doma puni su slika, svuda po kući toga je naslagano. Taj se prostor kod nas i ne dijeli. Kronični je nedostatak prostora. Vodimo burne rasprave, mi smo svi jako temperamentni. To se osjeća. Moj slikarski svjetonazor nije toliko drugačiji od supruge Ana Marije, ali u sitnim finesama se očituje naša originalnost. Imamo jako puno zajedničkog. Kad bih počeo tumačiti, može se učiniti da je riječ o istom slikarstvu. A kad pogledaš naše slike, jako su drukčije. Tako da ona uči od mene i ja od nje. Uvijek je dobro i treba biti svoj“ zaključuje Peruzović. Ima li boljeg recepta za brak i rad, od toga rečenog!
Obitelji Botteri Dini i Peruzović želimo još puno burnih rasprava, slika takvog i drugih raspoloženja – jer slike predstavljaju život u svim njegovim bojama- temperamentima!
